U Ujedinjenom Kraljevstvu nacionalna vijeća građana sazivaju od 2018. godine za različita pitanja. Prvo vijeće građana održano je na temu dugoročnog financiranja socijalne skrbi za odrasle osobe u Engleskoj. Uslijedila su vijeća građana na teme „Budućnost Škotske“, „Kako stanovnici Walesa mogu oblikovati svoju budućnost kroz rad Nacionalne skupštine Walesa“, „Zagađenje, kvaliteta zraka i javni prijevoz“, „Budućnost gradskih središta“, „Brexit“ i druga.

Sue je rođena u Bathu, živjela je u više gradova i mjesta u okolici, da bi se u Batheastonu trajno naselila 2003. U karijeri ima razne reference, od prodavanja ribe do upravljanja rizikom. Trenutno radi u Bristolu, kao voditeljica razvoja sustava stanova za umirovljenike. Sue je nedavno gostovala i u Rijeci,  na konferenciji “Skupštine građana: Put do demokratizacije demokracija” u lipnju 2022., gdje je iznijela osobno iskustvo, svojevrstan vodič kroz postajanje i bivanje članicom vijeća građana. Bila je konkretna, jasna i inspirativna, i zato smo ju odlučili još jednom predstaviti Riječankama i Riječanima, pogotovo onima koji će uskoro i sami postati članice/ovi vijeća građana.

Čitala sam neke intervjue s vama, i gledala neke videe jer, u jednom trenutku, vi ste zapravo postali prilično prisutni u britanskim medijima. To je ujedno i moje prvo pitanje: možete li reći da je postojala Sue prije i poslije ovog iskustva s vijećem građana? Što se promijenilo? Možete li mi reći nešto o svom prijašnjem životu, jeste li ikada bili društveno aktivna osoba?

Bila sam obična osoba koja je pokušavala raditi stvari ispravno. A onda, kada sam se uključila u vijeće na temu klimatskih promjena, zapravo nisam znala ništa o tome u što ću se upustiti. Gledala sam nekoliko dokumentaraca prije susreta, samo da se malo bolje upoznam s temom, ali u biti sam otišla tamo potpuno otvorenog uma, spremna učiti, i pomoći svojoj zemlji. Jer to je bilo gotovo kao kad te pozovu da budeš porotnica. Kad sam pozvana, vidjela sam to kao privilegiju. Pa sam si rekla, Da, pozvana si, i mislim sam da je prava stvar da to i učiniš.

Možete li mi reći nešto o procesu odabira? Dobili ste pozivno pismo i što onda?

Mislim da su poslali 30.000 pozivnica, ali zapravo su tražili nešto više od 100 ljudi. Ja sam im vratila upitnik koji sam dobila i rekla – Da, voljna sam to učiniti. Tražili su pravi omjer ljudi koji će sudjelovati, a onda su nas kontaktirali i izvijestili, “Bili ste uspješni, želite li još uvijek to učiniti? Ali morat ćete se posvetiti, četiri vikenda, u Birminghamu”. Bilo je to pravo iskustvo, ponovila bih ga.

Jeste li imali kakvih nedoumica? Jeste li mislili, nisam prava osoba, ne znam ništa o temi…

Stvarno nisam znala ništa o tome i bila sam iskrena, i u formularima koje su slali  rekla da znam – gotovo ništa. Ali to je ono što su i htjeli, ljude koji možda o klimatskim promjenama ništa ne znaju.

U trenutku smo kada dolazite na prvi sastanak. Bili ste u sobi sa 108 ljudi, ne poznajete nikoga… Kako je to izgledalo?

Mislim da smo se prvi put okupili u petak navečer, u siječnju 2020. Prvi vikend bio je organiziran u hotelu i zajedno smo imali nekoliko sastanaka o tome kako će proces funkcionirati te kako bismo se upoznali s ljudima koji su ga vodili. Nismo uvijek bili s istim ljudima. Bilo je stolova za osam ili deset osoba; upoznala sami jako puno ljudi. Također sam sudjelovao i u snimanju dokumentarca behind the scenes (People vs Climate Change, op.a.), pa recimo da bih nekad za stolom prepoznala još neku od 12 osoba koje su također snimane. Upoznala sam mnoštvo različitih ljudi. Kako stvari već idu, neki bi kasnije otišli do bara,  tada se sklapaju prijateljstva, predstavili biste se i tamo zapravo počeli razgovarati s ljudima. Bilo je to pravo uzbuđenje jer – svi smo se osjećali privilegiranima što su nas zamolili da obavimo ovaj veliki zadatak.

Dakle, bili ste podijeljeni u skupine; nikada niste svi zajedno sjedili  u velikoj prostoriji, u kojoj svi viču i diskutiraju u isto vrijeme?

Da, generalno su nas podijelili u dvije grupe od po 50 ljudi, jer bilo je dosta tema koje su htjeli obraditi. Ja sam radila na temi prijevoza, neki su se bavili uzgojem hrane i prehranom…Od tih 50, ponovno smo bili podijeljeni u grupe od oko osam ljudi, okupljenih za stolom. Za svakim stolom nalazio se voditelj sesije. Prije svega, dobili bismo na raspolaganje stručnjaka da nam objasni temu, svaki put drugu. To bi bila osoba koja bi nam pojasnila što je problem i moguće načine kako ga riješiti. A zatim bismo kao grupa razgovarali i zaključke pisali na post-ite koje bismo stavili na ploču. Kad su jednom bili na ploči, gledali bismo koje su ideje iste ili slične i kao grupa odabrali bismo dvije najučestalije. I to bi bio naš odgovor na određeno pitanje. Tako smo radili tijekom tri vikenda, osim posljednjeg; zbog covida se nismo mogli naći uživo pa smo imali zoom sesiju u malim grupama, što nije bilo idealno, ali obavili smo posao i ispalo je dobro. Ta se posljednja sesija održavala u svibnju 2020.

Vratimo se na proces donošenja odluka: dakle, stavili biste neka razmišljanja na post-ite i zatim raspravili o tome s kojima se slažete? Je li bilo situacija u kojima niste mogli pronaći zajednički jezik, kompleksnih situacija s vrlo različitim mišljenjima po nekom pitanju?

Bilo je mnogo različitih mišljenja, zbog tipova ljudi koji su bili zastupljeni – svi su dolazili s različitim pozadinama. Svatko je imao svoju ideju što je prioritetno. I to je ono što je važno – dobili ste priliku slušati nečije prioritete. Na primjer, kad smo govorili o javnom prijevozu, bio je jedan čovjek koji je živio na selu i bio osoba s invaliditetom te se snažno oslanjao na lokalni autobusni prijevoz. Tu činjenicu, na primjer, ne bismo ni razmatrali – ja živim i gradu i ne koristim autobus, nije mi nužan na taj način. Dakle, da, postoji mnogo tema o kojima slušate stajališta drugih i možete razumjeti zašto je za njih važnije da imaju takvu, a ne onakvu odluku na postavljeno pitanje. I da, bilo je ljudi koji se nisu slagali s određenim stvarima, ali su imali priliku izraziti svoje mišljenje. U zaključke bismo išli s onim što je stol većinski mislio, umjesto da uzimamo poziciju bilo koje pojedinačne osobe.

Kad smo kod stručnjaka, vrlo je zanimljivo to da ste kao jednog od njih na raspolaganju imali Sir Davida Attenborougha.

Da, došao je već prvog vikenda, u subotu navečer, razgovarao s nama i zapravo nam zahvalio što smo odvojili vrijeme da sudjelujemo u ovom vrlo važnom zadatku. Zbog toga smo se još više osjećali važnima, jer, znate, imate Sir Davida Attenborougha koji vam govori Hvala što ste tu; to je svima dodalo malo uzbuđenja, on je legenda.

A drugi stručnjaci?

Bilo ih je mnogo, visoko pozicioniranih u svojim područja, vrlo stručnih i uspješnih u objašnjavanju. Kad su nam držali govor, mogli smo postaviti pitanja ako nešto ne bismo razumjeli. Ili bismo mogli reći, Ako ne možemo ovo, možemo li možda ono? A oni bi rekli, Da, možete, ili Ne, ne možete iz ovog i onog razloga. Ponekad bismo smislili nove scenarije o kojima oni možda nisu ni razmišljali. Ali stvarno je dobro funkcioniralo.

Na kraju, možete li reći da ste zadovoljni rezultatima? Koliko ste preporuka izdali i što se zatim dogodilo? Je li parlament usvojio dio njih, sve? Jeste li kasnije pratili proces?

Nakon naših okupljanja, izdali su publikaciju, A path to net zero, sažetak svega o čemu se govorilo na vijećima. Svima nam je poslana kopija tog izvještaja, a on je poslan i vladi. Vlada se bavila nekim pitanjima, ali ne svima, kao što je za pretpostaviti. Jer, evo nas, tri godine kasnije još uvijek govorimo o klimatskim promjenama, a ljudi još uvijek ne shvaćaju njihovu važnost. Ali ono što jest važno je da smo izdali preporuke iz perspektive običnih ljudi, pokušavajući vladajuće osvijestiti da se rješenja moraju odnositi na sve slojeve, tek tako mogu nastati velike promjene. Bilo je razočaravajuće što možda nisu poslušali sve što smo preporučili, no djelovali su na nekoliko polja, pogotovo u prvoj godini. Kasnije su neki od nas bili pozvani u Kuću lordova na neku vrstu feedbacka, i rekli smo da smo razočarani što nije usvojeno više naših preporuka, ali istina je da je naše izvješće golemo i pretpostavljam da se stvari još uvijek razmatraju.

U međuvremenu, aktivno ste i sami počeli sudjelovati u političkim procesima; nakon ovog iskustva u vijeću građana, postali ste i vijećnica u svojoj župi. Zašto ste se prijavili?

Pretpostavljam da je razlog s jedne strane taj što sam naučila nešto više o temi klimatskih promjena i shvatila koliko je ona važna. Pa sam pomislila, što mogu učiniti da dam svoj doprinos? Kupila sam polovni električni auto. A onda je moje lokalno župno vijeće tražilo vijećnike, pa sam se prijavila, i mislila sam da je to možda način na koji mogu učiniti nešto za moj okrug, da potaknem druge da usvoje ekološkiju politiku. I jesmo, ali predstoji još mnogo posla. Da, župna sam vijećnica već tri godine, i još uvijek volontiram (to je neplaćeno mjesto), i dajem time svoj obol, svoj doprinos župi.

Klimatske promjene su vrlo važna tema. Što biste preporučili ljudima, što mogu činiti u svakodnevnom životu kako bi bili dio promjene kojoj težimo?

To je stvarno teško, jer promjenu bi trebale voditi velike tvrtke – one su te koje vjerojatno uzrokuju sve probleme. Ali, još uvijek postoje stvari koje možemo činiti i kao pojedinci. Vidjela sam jednu reklamu na TV-u neki dan koja ima dobru poruku: energija koju ne koristimo najbolja je energija. Svi mi koristimo energiju poput električne da bismo živjeli, ali ne paliti to svjetlo i ne ostavljati upaljene stvari koje ne koristiš – to je najbolja energija, naprosto zato što ju ne bacamo. I u tome je stvar. Samo gledaj sebe, znaj što uključuješ, što koristiš, ako nešto više ne trebaš – recikliraj. Ako si možete priuštiti električni automobil, to neizmjerno podržavam, stvarno su jako dobri. Toliko je različitih stvari koje ljudi mogu učiniti: jesti manje crvenog mesa, na primjer. Popis je beskrajan. Ali da, na velikim je tvrtkama da prednjače u tom procesu.

Posljednje pitanje također se tiče svojevrsnih preporuka. Znači, ovo će biti prvi put u Hrvatskoj da koristimo vijeće građana kao instrument. Tema izgleda prilično složeno, jer članovi i članice trebali bi sagledati detalje funkcioniranja sustava mjesne samouprave i pokušati pronaći neka rješenja kako ga reformirati. Znam da nekima koji ne poznaju temu, a takvih je većina, sve to izgleda jako kompleksno. Vi ste imali ste mnogo složenije pitanje kao temu. Pa – općenito – što  biste rekli ljudima da ih potaknete da postanu članovi vijeća građana, da vjeruju da mogu sudjelovati u promjenama demokratskih procesa?

Kao prvo, nikad nisi prestar_a za učenje. Tamo će biti ljudi koji će vam pomoći da razumijete što je proces odlučivanja i podijeliti što oni znaju. Političari, oni su ovdje da predstavljaju nas, ljude, a vijeće građana daje priliku da kažemo svoje mišljenje o tome kako želimo živjeti, kako želimo voditi stvari i kako mislimo da bi stvari trebale biti pravedne za svih. Dakle, svatko ima pravo glasa, i ako ste dovoljno sretni da budete odabrani, nemojte potratiti taj glas. I znate, svatko to može. Kao što sam rekla – nikad nisi prestar za učenje. Nemojte misliti da ste prestari samo zato što ne znate ništa o temi. Možete učiti. I na ovaj način možete predstavljati svoje prijatelje, svoju obitelj, i učiniti svoju zemlju ili grad boljim mjestom.

Razgovor vodila: Jelana Androić