Oblikovanje prostora u kojem živimo tema je koja linearno pogađa sve stanovnike tog prostora – određuje način kretanja prostorom, sigurnost, opće i poslovne prakse (pa time i ekonomske prilike), utječe na demografsku sliku određenog lokaliteta, na zdravlje, na generalnu dostupnost prostora javnosti, i na niz drugih pitanja od javnog (i privatnog) značaja. Ipak, u Hrvatskoj građani imaju mali, ako ikakav utjecaj na urbani razvoj. Omogućeno nam je tek sudjelovanje u javnim raspravama o prostornim planovima – upućivanjem primjedbi na već gotov plan – koji većina nestručne javnosti nema znanja ili vremena iščitati i na njega odgovoriti vlastitim prijedlogom ili primjedbom.

Beogradska organizacija Ministarstvo prostora proces urbanog planiranja u Srbiji demokratizira već jedno desetljeće, i danas je jedna od najznačajnijih regionalnih organizacija u području analize urbanih zajedničkih dobara, promicanja prostorne pravde putem participativnog planiranja te zagovaranja prava na priuštivo stanovanje. U kontekstu vijeća građana, odnosno građanske skupštine kako glasi srpska inačica, zanimljivi su ponajprije radi vlastitog modela građanske participacije u oblikovanju prostornog planiranja koji nazivaju deliberativnim forumima. Riječ je o specifičnim participativnim formatima koji služe kao mehanizmi za donošenje odluka (zasad u prostornom planiranju, no planiraju ih i šire) te građanima i organizacijama civilnog društva omogućuju da komuniciraju s predstavnicima institucija, s ciljem poticanja razmjene mišljenja i zajedničkog traženja rješenja. Zbog ovog alata Ministarstva prostora, ali i generalnog pogleda na participaciju, razgovaramo s dvoje članova njihovog tima: Jovanom Timotijević, diplomiranom arhitekticom i magistrom rodnih studija te Markom Aksentijevićem, diplomiranim politologom s 15-godišnjom praksom u civilnom sektoru.

Tko čini Ministarstvo prostora, koliko je ljudi u timu, koja je uža, a kolika šira mreža suradnika, imate li zaposlenih?

Marko: Sedmero nas je zaposlenih, mi činimo core ekipe. Podijeljeni smo u sektorske cjeline; dio ekipe bavi se urbanističkim planiranjem i radom s lokalnim građanskim grupama, Jovana i ja više se bavimo policy aspektima rada i pravom na stanovanje, a svi zajedno radimo na participativnim (deliberativnim) forumima. U tom radu imamo široku mrežu suradnika koju nikad nismo kvantificirali: od akademskih institucija preko drugih organizacija do najrazličitijih pojedinačnih suradnika. Postojimo od 2010. godine. Počelo je pomalo naivno, skvotiranjem napuštenih prostora koje smo pretvarali u prostore društvenosti i kulturne produkcije, no brzo smo se razvili u kolektiv koji se bavi razvojem grada i prije svega mogućnostima građana da utječu na to kako se razvija sredina u kojoj žive i rade.

Kad ste počinjali, koji su to bili poticaji, koje okolnosti, koji su bili najveći izazovi Beograda tada, naravno u polju vašeg djelovanja? I odmah ću pitati, koji su najveći izazovi danas?

Marko: Prije svega, bili smo “gradski entuzijasti”, vrlo nas se ticao način na koji se grad razvija, i mislili smo da imamo što tu doprinijeti. Ono što je karakteriziralo te rane 2000-te u međuvremenu je, nažalost, samo metastaziralo. Jedna od prvih akcija koja nije više bila usmjerena na stvaranje prostora za kulturnu produkciju i sadržaje nego kritika trenda razvoja, bila je vezana za stambeni poslovni kompleks koji se trebao graditi po modelu Zahe Hadid – da dolaze zvučna imena, stvaraju “velike brojke” koje zapravo u tom konkretnom slučaju narušavaju kulturnu baštinu (jer se kompleks nalazio odmah pored beogradske tvrđave), ali prije svega da se ide u smjeru razvoja suprotnom dotadašnjem razvoju usvojenom u planskoj dokumentaciji koji ipak jest bio proizvod neke deliberacije oko toga na koji se način grad treba razvijati. Tu mislim na vrijeme socijalizma, koje isto ne treba romantizirati, ali kad proces jest bio transparentniji i kad se jest planiralo što je javni interes. Danas nam se kao javni interes predstavlja to da treba napuniti budžet, a i kod takvih investicija zemljište se daje ispod tržišne cijene, a javna se sredstva dodatno upumpavaju u izgradnju infrastrukture za privatne, komercijalne svrhe, za komercijalne projekte.

Mi smo naprosto reagirali na to u kom se smjeru Beograd razvija i pri prvoj smo akciji taj smjer nazvali “investitorskim urbanizmom” – onaj tko ima novac, diktira razvoj grada. U tom smislu, do danas se nije bogznašto promijenilo, pogotovo u prirodi toga kako se razvijaju gradovi u našoj regiji. Samo su projekti postali veći, a špekulacije sveprisutnije.

U tih desetak godina događaju se dva procesa – s jedne strane društvo se aktivira, okuplja, brani prostor, postaje svjesnije, a s druge, službena ga politika sve “bezobraznije” eksploatira. Komentar?

Marko: Rekao bih da ta ekonomska razvojna paradigma svakako ide utabanim putem koji je možda malo neočekivan iz perspektive našeg entuzijazma s početka 2000-ih, ali sada, s naknadnom pameću, to jest očekivan razvoj gdje prostor postaje samo još jedna roba na tržištu. U tom smislu, ne bih rekao da je buđenje interesa ljudi za sudjelovanje u procesima razvoja grada nepovezano s tom ekonomskom razvojnom paradigmom, nego je sagledavanje onog što nam se dešava i vapaj da se to promijeni. Kad smo počinjali 2010., pitanje urbanog razvoja stvarno nije bilo nešto o čemu se na bilo koji način raspravljalo u javnom diskursu. Tad su u njemu dominirali pretpristupni elementi, demokratizacija, ljudska prava. Nije trebalo mnogo sagledavati da se vidi do čega će dovesti ovaj proces ako se bude odvijao na način na koji jest. Živimo zapravo onu budućnost koje smo se pribojavali prije nekih 13 godina. Rat u Ukrajini koji je u Beograd doveo preko 100.000 novih žitelja samo je dodatno dolio ulja na vatru stambene nepriuštivosti i opće nepriuštivosti života u gradu, za velik broj ljudi. Pitanje je što je sljedeća instanca na kojoj će se sve te stvari tako očito pokazati.

Jovana: Naslanjajući se na to u kom su smjeru išla ta dva procesa iz formulacije pitanja, dakle na koji se način formalno razumijevao i tretirao urbanizam u najširem smislu, i kako se on sklanjao iz sfere diskutiranja o njemu, osim institucija kojima je odgovaralo da legitimiziraju ekonomski interes u urbanizmu kroz to što će urbanizam proglasiti za neki niz tehničkih, racionalnih postupaka koji imaju svoja pravila čijim se slijeđenjem dolazi do najboljeg rješenja, iz naše pozicije i struka je, u najužem smislu, u tome bila suučesnik, držeći se arogantno spram sudjelovanja građana, zauzevši stav da samo kod njih leži ekspertiza i glavni kapacitet da promišljaju grad, a da su građani mahom sebični pojedinci koji pokušavaju uvećati vlastitu dobit. Time su pitanje razvoja privatizirali. S druge strane, građani su se posljednjih godina intenzivno počeli  samoorganizirati oko prostornih intervencija u njihovom susjedstvu, što jest razvilo i osnažilo njihove kompetencije i motivaciju za sudjelovanje u  razvoja grada. Jedan je dakle proces depolitizacije, a drugi proces politizacije razvoja grada.

Neki od alata koje koristite su deliberativni forumi o kojima bih voljela da posebno razgovaramo, zatim Krizni štab za urbanističko planiranje, pomoć u formiranju lokalnih inicijativa, Priručnik za obranu prostora, niz publikacija, edukacija, aktivacija napuštenih prostora za potrebe zajednice…

Marko: Resistematizirat ću malo: aktivacija prostora na početku našeg rada jest bila naša važna aktivnost u sklopu koje smo pomagali raznim grupama. Vršimo i monitoring razvoja (posebno) Beograda, pratimo dakle što se dešava sa svim urbanističkim planovima, pogotovo u pogledu participacije građana, a tamo gdje postoje lokalni antagonizmi odnosno grupe koje se organiziraju najčešće oko nekog neželjenog lokalnog razvoja i/ili oko želje da se neki plan promjeni kako bi predvidio željeni dodatak urbanom tkivu, tu dolazi do izražaja naša podrška u organizaciji i pripremanju za javne sjednice, pisanju komentara na urbanističke planove, za rad s medijima, rad na lokalnoj mobilizaciji… Dakle, trudimo se pružiti sve moguće resurse i znanja koji bi jednoj lokalnoj grupi pomogli izboriti da se čuju u institucijama koje donose planove i da utječe na prostornu raspodjelu dijela grada u kojem živi. I tu je najprepoznatljiviji naš Krizni štab, gdje ljudi dolaze ne bi li im se pomoglo u takvim situacijama. Kad imamo sreće, ljudi dolaze u početku, kad se plan tek počeo mijenjati, no često dođu i kad se već pojavio bager pa treba spašavati što se da.

Kako je tih aktivnosti mnogo, mislim na taj neki otpor onome što je planirano (npr. izgradnji nove zgrade ili prolasku nove prometnice), do izražaja dolazi tragedija urbanizma da se kod nas otpor najčešće svodi na želju građana da vlast ništa ne dira, jer ne postoji povjerenje da će ono što se radi biti dobro. Iskustvo je, dakle, da će svaka promjena donijeti lošiju kvalitetu života. Iz te naše želje da nepovjerenje konkretnije premostimo, upravo smo i ušli u prilagođavanje građanskih skupština za lokalnu scenu, i u pokušaj da dođemo do metodologije koja bi mogla bolje kanalizirati inpute građana kada dođe do donošenja urbanističkih planova, pored ostalog i kako bismo ponudili neke vizije koje su prokreativne, a ne uvijek samo reaktivne.

I sami ste sudjelovali u dvije skupštine građana? Je li otud krenula ideja da taj alat prevedete odnosno prilagodite za pitanja kojima se bavite?

Jovana: Prve građanske skupštine u Srbiji organizirao je Institut za filozofiju i društvenu teoriju, znanstvena i javna institucija (to je važno naglasiti). To su bile dvije skupštine pred kraj 2020., jedna vezana za proširenje pješačke zone u centru Beograda, a druga u Valjevu, vezana za zagađenje zraka. U njima smo sudjelovali kao eksperti i zainteresirana strana iz civilnog sektora, i sudjelovanjem insajderski shvatili kako proces izgleda i koje su vrijednosti i potencijali takvog pristupa sudjelovanju građana, za razliku od onog što trenutno postoji kao formalni mehanizam sudjelovanja u urbanističkom planiranju. I onda smo, u suradnji s Institutom i nekim stručnjacima s Instituta, počeli prevoditi taj format u slučajevima konkretnih urbanističkih planova na teritoriju Beograda.

Dosad ste održali četiri deliberativna foruma; uvijek je bila riječ o urbanističkim planovima? Kojeg reda i u kojoj fazi izrade?

Jovana: Želeći da eksperimentiramo s tim formatom, pokušali smo mijenjati neke elemente, tako da smo radili s različitim nivoima planova. U Srbiji, ugrubo, imamo tri nivoa planova: generalni urbanistički plan (to je npr. ovaj beogradski u donošenju, koji se donosi na 20 godina i strateškog je karaktera), ispod njega se nalazi plan generalne regulacije te potom plan detaljne regulacije. Pokušali smo sa sva tri nivoa želeći da razumijemo je li rješenje odnosno feedback građana pitanje nivoa apstrakcije, je li to nešto što utječe na tijek same diskusije i na efekte deliberacije. Također smo probali forum organizirati i na teme planova u različitim fazama procesa donošenja. Te su faze kod nas jasno strukturirane: prva je odluka o usvajanju plana, onda slijedi rani javni uvid (što je prvi trenutak kad javnost vidi koncept plana), pa onda ide javni uvid s javnom sjednicom (što je drugi trenutak kad javnost vidi plan koji je već konkretan nacrt), i na kraju ide usvajanje. Mi smo forume radili u tim različitim fazama: prije nego postoji bilo kakav prijedlog planskog rješenja, ali i kada su postojali okvirni ili već konkretni predlozi planskih rješenja. U tom smislu, zaista smo pokušali šetati po kontinuumu razvoja jednog plana. Pritom nam je bilo važno da to uvijek bude vrlo konkretan plan, dakle plan koji se u tom trenutku i donosi, kako bi to bilo motivirajuće za građane koji sudjeluju. Dakle, da razumiju da je forum njihov odgovor na neku vrlo konkretnu realnost. Ali i da bismo pokušali komunicirati rezultat, odnosno konkretne prijedloge građana, s onim instancama koje utječu na plan.

Možete li opisati proces foruma u njihovim sastavnim elementima – gdje su održavani, kako se dolazilo do sudionika, kako se utjecalo na njihovu reprezentativnost, koga se zvalo u funkciji stručnjaka, jesu li bili prisutni donositelji odluka, je li se i ovdje radilo u malim grupama, jeste li imali i plenarne rasprave, i u čije bi ime bila poslana lista zaključaka te s kojim efektom?

Marko: Kod izbora prostora esencijalno je bilo da on bude što bliže lokaciji na koju se plan odnosi. Ponekad nije bilo mnogo komplicirano, recimo, u Novom Beogradu nalazi se dosta prostora pogodnih za taj tip aktivnosti. No radili smo i u sali folklornog društva, u restoranu, a i putem Zooma na forumu koji se ticao GUP-a Beograda (što nije zahvalno jer je uvijek bolje kad ljudi diskutiraju uživo, za što nije bilo uvjeta radi korone). 

Što se tiče nalaženja sudionika, ono je također variralo. Najreprezentativniji za koncept građanskih skupština bio je forum koji se bavio GUP-om, jer smo sudionike okupili uz pomoć agencije za ispitivanje javnog mnijenja koja je na osnovu svoje baze podataka regrutirala 40 ljudi koji grubo predstavljaju demografsku i svaku drugu sliku Beograda, kako bi onda i ta diskusija bila najreprezentativnija za ono što su smatranja Beograđana_ki vezana za promet, smjerove razvoja, zelenilo i ostale teme kojima smo se bavili na tom participativnom forumu. Koji je ujedno bio i najkompleksniji jer je trajao dva dana i pokrivao najveći plan, i teritorijalno i konceptualno. U slučajevima kad se radilo o lokalnim planovima, iako su to bili različiti planovi u različitim fazama donošenja (ali su se uvijek ticali jedne teritorijalne oblasti), nalazili smo lokalna udruženja koja se bave svojim krajem, poboljšanjem kvaliteta života i organiziranjem različitih kulturno-umjetničkih događanja. Tamo smo, uz pomoć njih, dolazili do sudionika, a i sami regrutirali dodatne sudionike kako bismo garantirali da postoji pluralizam mišljenja.

Jovana: Ali čak i ovi nereprezentativni uzorci, koji su koliko-toliko odražavali diverzitet različitih iskustava, jesu reprezentativniji u odnosu na ono što se uobičajeno dešava u formaliziranim procedurama sudjelovanja, koje su potpuno prepuštene onim građanima koji uopće imaju razumijevanje i znanje čitati tehnički težak i neprohodan jezik planova, a imaju i vremena pisati primjedbe i dolaze na sjednice, što jest privilegija. Između nekog idealnog modela građanske skupštine gdje je uzorak slučajan, i onog što imamo danas u smislu formalne participacije građana u urbanističkim planovima, ovo naše se manje-više nalazi između te dvije krajnosti, i uvijek je odraz datih mogućnosti.

Osim građana, stručnjaci koje smo angažirali bili su vezani uz oblasti relevantne za taj plan, na primjer, uvijek je tu bio prostorni planer ili urbanist, a zavisno od plana i nekih njegovih ključnih elemenata imali smo i stručnjake za promet, zelenu infrastrukturu itd. Pokušali smo osigurati da postoje te stručne perspektive koje mogu pomoći u deliberaciji i odgovoriti na specifična ili tehničkija pitanja građana.

Bilo bi značajno da smo mogli pridobiti i predstavnike donosioca odluka (na nivou date općine ili iz gradske uprave) i institucija koje su važne u procesu planiranja (poput recimo Urbanističkog Zavoda Beograda ili Direkcije za građevinsko zemljište i izgradnju Beograda), ali se oni nisu odazvali na naš poziv. To je odraz specifične političke situacije u kojoj se Srbija nalazi. Njihovo prisustvo je, međutim, važno i zbog toga što su njihovo iskustvo i mogućnosti koje im sama pozicija osigurava važne varijable u zajedničkom odlučivanju, ali i zbog toga što se time povećava mogućnost stvarnog utjecaja na plan, odnosno većeg utjecaja samog procesa deliberacije, te povećanja osjećaja političke efikasnosti kod građana koji sudjeluju u forumima (a to je veliki izazov u našem lokalnom kontekstu).

I ovdje je proces išao slijedom – informiranje odnosno edukacija pa deliberacija?

Jovana: Da, informiranje je apsolutno ključni dio (osim deliberacije) bez kojeg proces ne može postojati. A i ono opet ima svoje različite forme. Neki od toga uspijevaju napraviti čitavu fazu koja traje nekoliko dana i odvija se uživo, a neki, kao što smo mi, mogu to uraditi kroz informativne materijale koji su  pisani u suradnji sa stručnjacima. U tim smo materijalima sakupljali minimum nužnih informacija potrebnih kao input za diskusiju. One su se ticale, kao prvo, samog plana, prevedeno na pristupačan jezik i u skraćenoj formi kako bismo osigurali da su to ljudi uistinu i pročitali, a kao drugo, ukoliko su se već dešavali neki prostorni konflikti na tom određenom teritoriju, materijali su sadržavali informacije o tome koje su strane bile uključene u konflikt, koji su već ponuđeni argumenti… Dakle, pokušali smo i da one perspektive koje nužno neće biti uživo predstavljene na forumu na neki način predstavimo kroz materijal.

Događa se forum: rezultat su zaključci i preporuke? I onda se na plenarnoj razini na kojoj su idealno prisutni i predstavnici donositelja odluka oni još dodatno argumentiraju?

Jovana: Smjena dinamike diskusije u manjim grupama od osam do deset ljudi i plenarnih diskusija nije uvijek ista, ovisi o tome što je cilj svakog foruma i što su neki međukoraci. Stroga struktura građanskih skupština jest ta da postoji profesionalna moderacija, kao i faze diskusija od kojih svaka ima neki svoj cilj. Na početku je uglavnom mapiranje ili pokušaj uspostavljanja konsenzusa oko toga što su ključni problemi za cijelu zajednicu (premda diskusija obično kreće od individualnih iskustava i problema, moderacija vodi razgovor u smjeru razumijevanja i uočavanja interesa cijele zajednice), pa onda rasprava o tome što su neka moguća rješenja. Pri predlaganju rješenja eksperti nude argumente za ili protiv, ili načine kako realizirati rješenje, a idealno su tu prisutni i donosioci odluka i predstavnici institucije koja sudjeluje u usvajanju plana. Na primjer, većinu planova za koje smo radili forume izrađivao je Urbanistički zavod Beograda koji je ključna javna institucija za donošenje planova; oni se, na žalost, nisu pojavili, ali da jesu, bili bi tu da i oni ukažu na ograničenja određenih prijedloga i rješenja. U tom smislu, idealno su tu eksperti i predstavnici javnih ustanova, da potpomognu i učine relevantnijima sve te prijedloge koji inicijalno moraju doći od građana.

Primjedbe i prijedlozi, odnosno zaključci, slani su pod imenom i prezimenom osoba zastupljenih na forumima?

Jovana: Što se tiče foruma vezanog za GUP Beograda, slali smo ih kao Ministarstvo prostora, jer kako smo sudionike regrutirali putem agencije, anonimnost je bila nužan uvjet. Ali smo pritom detaljno objasnili metodologiju foruma, odnosno cijelog procesa kroz koji se došlo do zaključaka, smatrajući da to pojašnjenje doprinosi legitimnosti prijedloga. Nismo dobili odgovor nadležnih.

S druge strane, kada smo radili s konkretnim udruženjima preko kojih smo regrutirali, konačni rezultati foruma bili su podloga na osnovu koje se dalje radilo s predstavnicima te zajednice: uslijedilo je nekoliko sastanaka na kojima se iz prijedloga filtriralo ono što se konačno želi uputiti, i onda su se na njih sudionici osobno potpisivali. Svima koji su se ili grupno li osobno potpisali to je omogućilo da kasnije sudjeluju i u javnoj sjednici pri donošenju plana i uživo brane prijedloge ili primjedbe.

Koji su glavni izazovi pri upravljanju i organiziranju deliberativnih foruma? Pretpostavljam da su to resursi za organizaciju, i povjerenje sudionika i u vas kao facilitatore i u ishode procesa… I koji su glavni pozitivni ishodi koje zamjećujete?

Marko: Što se resursa tiče, forumi jesu zahtjevni iz aspekta vremena i resursa (prostor, profesionalna facilitacija, izrada vodiča, regrutacija…). Demokracija je uobičajeno skupa i komplicirana. Drugo, dio izazova jest nepovjerenje ljudi spram smislenosti tog tipa formata, koje je utemeljeno u tome što obično kad se građane nešto pita to nije iskreno i ne utječe na ishode. U tom je smislu teško dobiti povjerenje ljudi da sudjeluju, pogotovo u procesima poput naših kojima nedostaju donosioci odluka da preuzmu rezultate samih foruma, a time i odgovornost da ih provedu.

Od pozitivnih efekata, izdvojio bih da su ljudi bili sretni što itko uopće želi s njima razgovarati o tome na koji se način naselje treba razvijati. Također je to i transformativan efekt procesa deliberacije na same stručnjake, koji su kroz rad s građanima osvojili nove perspektive.

Jovana: U jednom snažno polariziranom društvu kao što je naše, ljudi su jako skeptični, i to opravdano, prema tome da ih se ne prisiljava ili instrumentalizira da se priklone ili da legitimiziraju jednu ili drugu stranu. U tom smislu, mislim da je neko prvobitno nepovjerenje prema nama, na čijoj smo mi strani, nešto što se mijenjalo kroz proces. Također, mislim da je prolazak kroz proces i samim građanima vrlo plastično demonstrirao da se tu ne polazni od pristranih ili predefiniranih pozicija, već da je to stvarno otvoren proces u kojem se do rješenja dolazi kroz diskusiju. Imajući u vidu ovo što je rekao Marko, i što je jako važno, da izostaju efekti utjecaja na javne politike (jer mi na forumima nismo imali donosioce odluka i predstavnike institucija), želim reći i to da s druge strane imam dojam da u ovim našim konkretnim forumima njihov izostanak nije utjecao na neki opći negativan odnos prema procesu deliberacije. Naprotiv, ta ideja da se otvorila prilika otvoreno razgovarati jest bila ohrabrujuća.

Imajući naš konkretan trenutni kontekst u vidu, postoji izvjesna ambivalencija u odnosu na sudjelovanje donosioca odluka i predstavnika institucija. S jedne strane, nema sumnje da su građanske skupštine u najvećem broju slučajeva uspješne bile tamo gdje su organizirane u suradnji s vlastima, što zbog resursa, što zbog povjerenja u cjelokupni proces. To dakle može donijeti mnogo dobrog za cijeli proces, međutim zavisno je o motivaciji same uprave: što oni hoće od procesa? Ako s određenom temom žele izmjeriti što je javni interes, onda moraju biti otvoreni i za kritičko promišljanje same teme, formulacije pitanja, eksperata… Moraju biti otvoreni za to da se demokratizira svaki dio tog deliberativnog procesa, svaki aspekt. Ako to nije slučaj, onda je upitno što je motivacija uprave. Po meni, sve zavisi od toga s čim kreće uprava i što su njena očekivanja od procesa.

Ovdje je možda važno vratiti se i na iskustvo prvih građanskih skupština koje je organizirao Institut za filozofiju i društvenu teoriju: Oni su kao javna institucija uspjeli okupiti predstavnike donosioca odluka. Ali je njihova apsolutna ignorancija prijedloga građana nastalih pri tim skupštinama stvorila još veći gnjev građana u odnosu na proces. Kad se donosioci odluka pojavljuju pro forma, bez volje da uzmu u obzir što su građani zaključili, njihovo prisustvo može biti potpuno kontraproduktivno. Mi se stoga nadamo drugačijoj političkoj klimi u kojoj će oni biti prije svega responzivniji i zaista u obzir uzeti prijedloge građana te barem dio njih integrirati u neke političke odluke.

Marko: Dodatno na ovu temu – građanske skupštine prije svega se primjenjuju u onim slučajevima kada je tema suviše kompleksna da bi ju riješili politički predstavnici, pa ju oni daju na širu deliberaciju. Ono što bih rekao u slučaju Rijeke jest da je tema malo meta, organizira se pilot deliberacije oko toga na koji način treba provesti deliberaciju. Ima jedan nivo apstrakcije koji građanima može bit malo teži za pristupiti, u odnosu na neku temu koja proizlazi iz nekog polariziranog društva i gdje postoji velik broj mišljenja o njoj.

Ministarstvo prostora organizira i tzv. Zemaljski forum koji je ljetos održan u Požegi u Srbiji. Jedan od modula bio je posvećen deliberativnoj demokraciji u praksi. Što je Zemaljski forum, i koji su bili zaključci ili teme iznesene o vijeću građana kao alatu za smanjenje demokratskog deficita?

Jovana: To je ljetna škola političkog obrazovanja koja pokušava okupiti političke aktere, aktiviste i članove akademske zajednice iz regije oko tema koje se čine gorućima. Održava se svake dvije godine i na neki je način događaj komplementaran Zelenoj akademiji na Visu.

Ove je godine deliberativna demokracija u praksi bila jedan od glavna tri modula. Okupili smo različite teoretičare deliberativne demokracije iz regije, ali i aktiviste, što one koji su kao i mi u pokušajima njene primjene, što one koji još nisu, i čini mi se da je vrijednost Foruma bila u iskrenom dijeljenju iskustava – svako je na svoj način imalo određene manjkavosti i izazove (koji su strukturno često dio konteksta), ali koji su i dio samog “delanja”, gdje su greške dio učenja. Mislim da je modul ponudio dobar pregled teorijskih pretpostavki kao i nekih kritika deliberativne demokracije, ili bar otvorio pitanja, a s druge strane dao i pregled praksi. Čini mi se da su deliberativni formati trenutno prilično u fokusu, premda su konteksti u kojima se oni pojavljuju različiti, kao što su različite i teme i oblici koje rezultati tih formata zadobivaju.

Ne mogu reći o konkretnim zaključcima, osim da je iz evaluacije našeg Zemaljskog foruma proizašlo da je za mnoge sudionike građanska skupština potpuno nov format, ali koji im djeluje vrlo potentno; mislim da je to i najveća vrijednost, a kasnije su nas neki kontaktirali jer bi voljeli i sami primijeniti deliberativne formate.

Nakon bavljenja prostornim planovima, namjeravate li neki od narednih foruma posvetiti priuštivom stanovanju, ili nekoj drugoj temi kojom se bavite?

Jovana: Kao Ministarstvo prostora, trenutno pripremamo suradnju s udrugom Operacija grad iz Hrvatske i Institutom za politike prostora iz Slovenije, na građanskoj skupštini koja se tiče klimatske pravde. Isto tako, s Inicijativom za ekonomska i socijalna prava A11 iz Beograda početkom sljedeće godine pokušat ćemo realizirati forume o beskućništvu, što je dosta izazovno jer ćemo raditi s najranjivijim grupama (iako inkluzivnost jest cilj deliberativne demokracije).

Planirali smo se baviti i priuštivim stanovanjem, nama posebno važnom temom, ali mislimo da bi za to bilo dobro sačekati trenutak kada će biti realno da se neki strateški ili zakonski dokumenti na tu temu uistinu i donose, da forum bude povezan s realnim okolnostima, a ne apstraktan. 

S Ministarstvom prostora razgovarala Jelena Androić